Disarmed

Razbiti sva ogledala...
Izaći, otvoriti oči, pogledati... onako kako jest.
Koračati, šutke. Ugledati ono što nisam htjela vidjeti. Doživjeti sve što nisam htjela doživjeti. Pasti, pasti i pasti. Padati i raniti se. Osjetiti istinsku bol rane, gledati sve te komadiće koji leže razasuti posvuda. Ne skupljati, ne dirati ih. Pogotovo ih ne lijepiti natrag.

Kao skupa kineska vaza, koja se razbije, pa očajnički vezan uz materiju pokušavaš ju spasiti. A što spašavaš? Krhku vazu koja je osjetljivija nego ikada. Spasiš ju pa je razbijaš još jače potiho se nadajući kako se ovoga puta neće smrskati. Malo sutra...

Hodati kao zaljepljena vaza, koračati unedogled.

Ići krhkiji nego ikada, a umišljati da si jak. Tko je tu lud? Nema ludosti, samo lažni oklop, varke i zavaravanja.

Varka, tijeklom cijelog ovog života.

Spoznaja da si cijeli život išao a dospio nigdje. Spoznaja da godinama egzistira samo hrpa krhotina koje pokušavaš držati na okupu svim silama. Čemu?

Iluzija. Strašna iluzija.

A ljepilo je sve oko tebe, svi ljudi, svi događaji, iluzije da imaš nekoga ili nešto, da nisi sam.

Ali jesi, sam si. I to je najveća od svih istina.

Shvatiti kako biti sam je najveći uspjeh. I tek onda nisi usamljen, dapače, tek onda se osjećaš najbogatijim. A to je toliko teško, toliko bolno. To je pogledati u ogledalo. I razbiti ga. Razbiti sva ogledala , koliko god da ih jest.


Nevezano i vezano..

Da li je ovo početak kraja?
Intuitivno znam odgovor, ali ga je toliko teško prihvatiti, toliko teško... :(

Ne mogu više plakati, a ne mogu prestati...